Sa osmehom kroz život

Sjaj i beda velegrada

Pronađoh u Gradskoj biblioteci u Knez Mihailovoj izdanja koja su me interesovala. Krenem presrećan Knezom, sa knjigama pod miškom, na susret sa dragim prijateljima na Dorćolu. Duva vetar, hladan. Nije što se ruke mrznu, nego da ne izigravam načitanog intelektualca, svratim u prvu radnju.

- Dobro veče, oprostite, da nemate možda jednu kesu?
Glamurozne prodavačice gledaju čas u mene, čas u knjige.
- Ne, nemamo!

Dobro, velim i nastavim dalje, ima ovde još radnji, neko će se smilovati. Međutim, od radnje do radnje sa istim pitanjem, dobijah isti odgovor, od sve glamuroznijih prodavačica.

Odustadoh od Kneza i pobegoh u Čika Ljubinu, da se sklonim što od vetra, što od glamura, kad tamo, na minusu, stoji nekoliko prelepih tezgi sa rukotvorinama. Stadoh da pogledam... Pojavi se iza jedne od tezgi sredovečna gospođa sva umotana u šal.

- Gospodine, oprostite, da vam možda ne treba kesa?
- Da... - odgovorih zbunjeno.
- Evo vam ova, mislim da će odgovarati - uz osmeh mi spakova knjige u prelepu kesu sa mašnom.

Platih joj osmehom i nastavih ka Dorćolu.

Sreća je, ipak, samo trenutak i nema ama baš nikakve veze sa sjajem i glamurom velegrada, ali i te kako ima sa njegovim ljudima.

Miloš - Blogotres